Ne čuješ li kako mi je srce utihnulo..

na jedvite jade otkucaje svoje čujem...
dah osluhnem kako grudi devere mi svoje šapću...
ne šuškaju džamfezlije niz Sarače ..
ne čuju se nanule što žureć' na sabah klapću...
ne vidjeh ti biserli osmijeh ni merdžane što niz prsa slijevaju se ..
ne čujem ti korake više, 
već kapi kiše što nad kaldrmom tiho plaču..
Ne čujem ti uzdahe od čežnje kojima si se birvaktile umivao ..
u amanet ostavi mi zor..
zbog rastanka..
od kojeg bi svaka duša vrila...
sa kojeg li izvora napajaš žedna prsa...
koji vjetar sad zazivaš...
da ti snove u svoj vrtlog od nemira skriva...
prva misao što ti u dušu sa sabaha kane ...
znam da više nisam ja niti si me čekao...
niti si me ikad srcem zazvao... 
Znam..svaka nježnost tvoja laž bila je ..
svaki haber jedan zor što se s' drugim u dumanu prepliće ..
svaki dah što ja udahnem, čini mi se jedan me proklinje osmijeh tvoj...
tugo moja, 
još me u se zapliće 
još me u nimete svoje mami..
dertom da me pokrije .....