dogadajima proci mimo nas a da nas ne dotaknu;
sklapamo vjede ne htijuci vidjeti, zanemarujemo
ocito i dišemo samo zato jer disati moramo.
Ponekada, tako, dopustimo vjetru života da nas
ponese, otplovimo tko zna kamo, tražeci, želeci bolje.
Putujemo, tako, cijeli svoj vijek i dogodi nam se da na
trenutak zaboravimo kada smo i od kuda krenuli.
Ti si onaj dio mene zbog kojega cu uvijek znati kako
uistinu postojala sam u nekom vremenu koje se sada
cini dalekim i nestvarnim.
Nema komentara:
Objavi komentar