"Jesam li sjecanje u kamenu, ili patnja koja se odmara?"



Kad me obuzme tuga, sapnem li ime tvoje, hoce li biti lakse? I pomisao na tebe hoce li
bar malo ublaziti bol? Hocu li uspjeti svoja svitanja gledati nekim drugim, nenatecenim ocima?
Hocu lli u odsjaju jutra prepoznati zelju tvoju i glas sto me zove? Tako zelim ispruziti ruku da me dodirnes, da me povedes nekim starim stazama srece. Da mi osmijeh vratis na lice i suzu zaustavis negdje na pola puta. Da razmak izmedju nasih misli nestane zauvijek i da postoji samo jedna misao, ona Nasa, o Nama.

Hocu li ikad opet biti ona stara Ja, ona prposna i vesela, razigrana i nasmijana, ili ce i dalje sjene tuge krociti mojih putem zivota? Hoce li svjetlost ljubavi zalutati makar na tren i u ovaj svijet i drhtaj hladnoce pretvoriti u drhtaj strasti?

Trebam tvoj dodir, tvoje ruke, tvoj osmijeh. Vrati mi srecu u srce, osmijeh na lice. Vrati me opet meni, kad me budes svojom zvao. Udahni mi ljubav u dusu, razlistaj me, pusti neka moji mirisi zagospodare prostorom i tvojim nosnicama.Ti znas, moje srce je ogromno, evo, nudim ti ga na dlanu, tvoje je, zasto oklijevas?